Moj put kroz zajednicu

Na samom početku programa mislio sam da nikad neću stići do samog kraja, zaista rijetki stižu do ove faze, ali uz mnogo truda, odricanja i dosta borbe sa samim sobom i ovo čudo se ostvarilo i po prvi put u životu nešto sam završio do kraja ali da se vratim na sam početak

Dodirnuvši samo dno jadnog života i nesvjesnog stanja u kojeg me je dovela tada jedina moja ljubav heroin, više nisam imao kud preći granicu samog dna pakla, rasprodavši sve stvari po ko zna koji put, sakrivajući se od ljudi, policije, svojih najbližih, pa čak i od sina i kčerke, tad mi se vrtila misao po glavi da opet napravim neku glupost i odem u zatvor da pobjegnem bar na kratko od svega toga. Tada pored heroina uzimao sam i metadon, bio sam na dozi od 9ml dnevno.

Milena, socijalna radnica iz centra mi je predlagala da odem u zajednicu bar na 5-6 mjeseci. Na prvu sam burno reagovao, da to nije za mene i da ja mogu bez komune, ali sagledavši istini u oči opet mi je bila bolja zajednica od zatvora. U zajednicu sam došao 19.12.2014 sa čitavih 56kg.

Sjećam se Draganine reakcije na naš prvi susret, govorila je da sam živi leš i da se ne sjeća kad je neko gori došao u zajednicu. Operater Tiho me je dočekao na stanici a moj anđeo čuvar ili brat bio je Boško Zorić iz Prijedora. Taj momak je ustajao sa mnom noću, pravio mi čajeve, uvijek je bio uz mene i na taj način mi je pomogao da prebrodim prve dane kriza. Noću sam jedva čekao da svane. Minute su bile ko godine, a san na oči nikako da dođe. Danju sam opet jedva čekao noć jer sam se nadao snu. Prvi san stigao je nakon 17 dana i to cijelih 20 minuta. Kako je vrijeme odmicalo sve više sam bio prisutniji i fizički sam se oporavio. Prve odgovornosti koje sam dobio bile su knjiga posjeta i SHWC a ubrzo zatim i doručak.

U to vrijeme za mene nije bilo nekih bitnih događanja osim: ustaj, sjedi, digni se, lezi i radi. Tada nas je bilo 17 a ubrzo je ta brojka spala na nas 7. Sa 6 mjeseci sam i dobio odg. Odg. Od posla, a ja sa tom odgovornošću su stizali i veći pritisci, a i stimulativne su se redale jedna za drugom.

Moj odnos prema operaterima i Dragani je bio sa moje strane sav u lažima, a to je bio jedan od mojih većih problema. Lagao sam toliko da sam i sam sebe ubjedio da je sve istina, naravno oni su znali da lažem ali nisu mi govorila ništa. Kako sam se zapleo u sopstvenu mrežu tako su dolazile i ostale stvari koje idu uz to. Recidivi, svađe, neprihvatanja, loša komunikacija. Htio sam opet da pobjegnem od svega tako da sam sa 9 mjeseci napustio program ali stigavši kući vidio sam da će mi svi okrenuti leđa i gdje sam uvidio da baš ništa nisam uradio na sebi, tako da sam se nakon 24 sata vratio u zajednicu i nastavio tamo gdje sam stao. Izolacija i razmišljanje o svom životu na mene je imala pozitivan uticaj. Priznao sam sebi i prihvatio da imam problem sa iskrivljenom slikom životnog scenarija, a to se odražavalo na moje stanje u svemu što sam osjećao, govorio, radio, a svima oko sebe sam slao različite negativne poruke.

Ne smijem da izostavim i da sam pisao čak dva životopisa. Prvi je, naravno bio o lažnom životnom scenariju, gdje sam se priklanjao nekim izmišljenim idolima moje mašte. Moj drugi životni put je bio puno jednostavniji i iskren, a za mene je to bio veliki pozitivni napredak. Suočio sam se sa lažnim Duškom. Borbe su bile svaki dan i svaki dan su bile pobjede ali zasigurno znam, da nisam vodio dijaloge sa samim sobom do sada sigurno ne bih uradio ništa. Moj način razmišljanja i moje ponašanje iz dana u dan se gradilo na veći nivo, a stav o životu u zajednici je bio sve više pozitivan. Kroz odgovornosti naučio sam naći zajednički jezik i rješenje svakodnevnih problema u zajednici, a kroz rad i razgovor mijenjalo se i moje ponašanje, a nivo tolerancije se podizao na veći nivo.

Svoje pozitivne promjene osjetio sam sa 14-15 mjeseci zajednice. Moja velika podrška kroz čitav put u zajednici bila je sestra koja je na neki poseban način zajedno sa mnom prolazila sve faze, mijenjala moje ličnosti i zbog toga sam joj beskrajno zahvalan. Moj odnos sa ostalim članovima porodice bio je loš do te mjere, da sa ocem nikako nisam razgovarao, sa majkom sam komunicirao samo kad mi je nešto trebalo, sin nikako nije htio da razgovara sa mnom a sa Fijom, bivšom suprugom sam rijetko kad pričao, jedino je kčerka razgovarala sa mnom ali ne bi ni ona sigurno pričala sa mnom da je bila malo veća.

Na Draganin nagovor i velike borbe sa mojim ponosom napisao sam pismo ocu, majki, fiji, gdje sam im pisao o mom stanju u kojem se trenutno nalazim i kako bi želio izgaditi normalne odnose i krenemo od nekog novog početka. Dobio sam pisma od njih pojedinačno gdje su reagovali na pozitivan način. Prvo suočenje obavio sam sa sestrom gdje smo analizirali događaje iz proslošti i iskrenim razgovorom planirali život po završetku zajednice. Usljedilo je suočenje sa ocem koje je takođe pozitivno prošlo za normalni odnos između oca i sina.

Nakon 20 mjeseci zajednice došli su prvi vikendi na kojima sam izgradio normalan odnos sa bivšom suprugom i što je najvažnije sin je počeo razgovarati sa mnom, gdje mi je i ukazao povjerenje. Po povratku sa 1 vikenda uradio sam i suočenje sa majkom, naravno pozitivno. Uz moju dobru volju i željom za normalan život Dragana i operateri su mi pomogli da izgradim čvrst temelj za nastavak moje borbe sa životom van zajednice. Svaki operater je bio specifičan na svoj način. Uprkos brojnim nesuglasicama sa Tihom beskrajno sam mu zahvalan što me je naučio da uzvraćam ljubav za mržnju, da prihvatim odbačene, da priznam i sebi i drugima da sam u krivu i da konačno mogu gledati pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Jedina stvar koja mi nije išla od ruke je da ostanem u tišini- Ha..ha..

Zjakić me je pozitivno maltretirao na koordinatorskim individualnim sastancima koji su trajali i po 2-3 sata a o stimulativnima da i ne pričam ali opet hvala mu što me je naučio da prihvatim nepravdu, da stvari i situacije koje su prošle prihvatim onakvima kakve i jesu jer nepotrebno nerviranje donosi samo još problema. Naravno ne smijem da izostavim i pomoć oko pčela. Dragan je opet imao uvijek posebnu terapiju za mene, najbolje mi je obrazlagao situacije naučio me je da za neke odluke treba razmisliti i kako da ispravno donesem odluku u pravom trenutku a da ne snosim posljedice. Damir je uvijek bio tu za kvalitetan savjet. Hvala Dragani, operaterima, Ljilji i vama koji ste uvijek bili tu i uz moju volju pomogli mi da uzdignute glave koračam ulicama svoga grada. Iz zajednice izlazim sa velikom dozom straha valjda je i to dobro jer će me taj strah držati dalje od kandži ovisnosti. Kao što sam ja završio tako i svima vama želim uspješno završite program i da istrajete na svom putu. Još jednom HVALA

DownloadSitemapLinkoviDoniraj

“Kruh sv. Ante” - humanitarno-karitativna organizacija Franjevačke provincije Bosne Srebrene.